Login

Poznate su pjesme i izvođači 60. Splitskog festivala koji će se održati početkom srpnja na splitskim Prokurativama. Na ovogodišnjoj jubilarnoj glazbenoj manifestaciji, uz večer novih skladbi na programu će biti i retrospektivna večer. Na Večeri novih skladbi Festivala zabavne glazbe Split zapjevat će, kao i obično, neka od najvećih imena glazbene scene, a priliku za osjetiti čari jedne od najljepših pozornica dobili su i mladi glazbenici i autori pred kojima je zasigurno uspješna karijera.

SKLADBE KOJE ĆE BITI IZVEDENE NA FZG SPLIT 2020.

Po abecednom redoslijedu

  1. BUDI ČOVJEK (Robert Grubišić-Robert Pilepić) IBRICA
  2. ČAROBNA STVAR (Neno Belan-Alka Vuica) NENO BELAN & ZORANA KAČIĆ ČATIPOVIĆ
  3. DOĐI, UZMI DUŠU (Marko Kutlić-Aleksandar Čubrilo) ADRIANA
  4. DUGO NISAM BIO MLAD (Goran Karan) GORAN KARAN
  5. FALI MENI ONA (Pero Kozomara-Sanja Tafra) JOLE
  6. IDEM JUGU SVOM (Hari Rončević) HARI RONČEVIĆ
  7. IZDALO ME MORE (Filomena Puljiz/Josip Grgantov-Filomena Puljiz) FILOMENA
  8. KAD DUŠA BOLI (Mladen Grdović-Nenad Ninčević) MLADEN GRDOVIĆ
  9. KAKO SAMO MATER ZNA (Tonći Huljić-Vjekoslava Huljić) LORENA
  10. MAKA MAKA (Pero Kozomara-Lući Tukić) KLAPA RIŠPET
  11. MENI TRIBA MIRNO MORE (Boris Oštrić) BORIS OŠTRIĆ & RIBARI
  12. NE ZAMIRI VILO (Tedi Spalato-Nenad Ninčević) TEDI SPALATO
  13. NEMA BOLJE (Ines Prajo-Arijana Kunštek) IVO PERKUŠIĆ
  14. NIJE DOVOLJNO (Marko Matijević Sekul/Maja Kolarić/Boris Kolarić) ČIVRO
  15. O TEBI OVISAN (Marko Tolja) MARKO TOLJA
  16. OSTAJEM TU (Vinko Barčot) TOMISLAV BRALIĆ & KLAPA INTRADE
  17. PISMA SPLITA (Želimir Škarpona/Dalibor Musap-Nedo Zuban) TENORI DALMACIJE
  18. PJEVA MI SE ALI NEMAM S KIM (Branimir Mihaljević-Nenad Ninčević) GIULIANO
  19. SAMO MI SE JAVI (Fedor Boić-Nenad Ninčević) ALEN NIŽETIĆ
  20. SVE DO KRAJA (Jasminko Šetka-Ružana Kovač) KLAPA PRASKA
  21. TO NE MOGU PODNIT (Darko Bakić) PETAR DRAGOJEVIĆ
  22. VOLI ME GODINAMA (Marija Mirković) FRAJLE
A+ R A-
Ponedjeljak, 28 Svibanj 2012 17:54
Ocijeni
(4 glasovi)

Ivana Burić: Život bi bio jednostavniji s prezimenom Cetinić

Ivana Burić: Život bi bio jednostavniji s prezimenom Cetinić

Foto: Jadran BABIĆ / CROPIX -
IZVOR: Slobodna Dalmacija
Život u sjeni slavne majke? Nikakav problem! Ionako nije svatko stvoren za svjetla pozornice...

Mislila je tako donedavno Ivana Burić, kćerka velike glazbenice Meri Cetinić, i sama obrazovana glazbenica s diplomom profesorice glazbene kulture stečenom na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Mislila, sve dok nekidan nije, u svojoj 33. godini, prvi put uzela mikrofon i javno zapjevala, na dobro ugođenoj, humanitarnoj gala-večeri u hotelu “Park” u Splitu. Zapjevala je tako Ivana jednu svoju skladbu, i majčine dvije već proslavljene pjesme uz matricu. Taj osjećaj, to je bilo to što joj je sve dosad nedostajalo u životu, shvatila je u hipu.

Mlada a ipak zrela, Ivana Burić svoj je prvi intervju u životu dala Slobodnoj Dalmaciji, i upravo ga čitate. U njemu nam je povjerila da, doduše, jest pjevala na pozornici, ali nikad kao solistica, uvijek kao prateći vokal. Tako ju je spletom okolnosti prije koji mjesec zapazila splitska dizajnerica odjeće Branka Vukušić gdje pjeva back-vokal Meri Cetinić i glazbeniku Saši Jakeliću također u karitativnoj prigodi, u hotelu “Lav” u Splitu. Branka, premda se bavi odjećom, nije mogla odoljeti tada njezinu zvonkom glasu, te ju je pozvala da samostalno zapjeva i u “Parku” na večeri posvećenoj borbi protiv raka dojke, organiziranoj od Udruge žena “La famme”. Začudo, Ivana se bez krzmanja odazvala, što je inače izbjegavala.

- Moram priznati da je to prvenstveno bilo zbog humanitarnog povoda, pa mi je bilo neugodno odbiti. Ipak, nije samo to, u zadnje vrijeme počelo me kopkati da zapjevam samostalno, nakon toliko pjesama koje sam napisala za druge, te na njima sudjelovala kao back-vokal. Inače mi je bio najvažniji moj unutarnji mir, ali kad niste realizirali nešto što u dubini duše želite, tada vas obuzima nemir. I tako sam se ja smirila tek kad sam prvi put, u vrtu hotela “Park”, uzela mikrofon i čula vlastiti glas. Lica ljudi koji uživaju u mojem debitantskom nastupu, njihov topao pljesak vratili su mi mir i samopouzdanje - povjerava simpatična Ivana, fizionomije nenametljive baš poput i imena. Jer, zvati se Ivana Burić...

Promjena prezimena?

Jeste li kad razmišljali o uzimanju majčina prezimena? Navodno, s pokojnim ocem niste bili odveć bliski, nitko vam ne bi zamjerio...

- Razmišljala jesam, odlučila se još nisam! Numerološki mi “Ivana Burić” zvuči dosta skladno, ali nemojte misliti da infišajem u te stvari. Da, mislim da bi mi s majčinim prezimenom život bio jednostavniji, i to ne samo u izgradnji glazbene karijere.
buri1
Ivana s majkom i njenim bratom Antom Cetinićem
Pojasnite.

- Recimo, kad dođem u Blato na Korčuli gdje imamo kuću, neki me se stariji ljudi ne sjete, ili me ne znaju. Onda me pitaju: “Mala Burić, a čija si ti?” Onda kad ja kažem: “Kćerka Meri Cetinić”, ispada da se pravim važna. Ha-ha, ljudima nekad nije lako udovoljiti.

Školovana ste glazbenica. Na koji ste način kanalizirali vlastito bavljenje glazbom?

- Po formalnoj sam struci glazbena pedagoginja, i uistinu sam radila u školama kao nastavnica glazbe, ali još mi se nije posrećio stalni posao. Neko vrijeme radila sam u Centru za autizam u Splitu kao glazbena terapeutkinja, i to je bilo divno iskustvo koje bih rado ponovila ukaže li se potreba za mojim angažmanom. Inače stalno pišem pjesme, glazbu i tekst, i sve donedavno sam živjela u uvjerenju da ću cijeli život tako raditi, tiho i u sjeni.

No, nakon ovog nastupa odlučila sam s majkom zapjevati (svoju pjesmu) na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku, pjesmu “Ako trebaš jesen”. Napisala sam i pjesmu “Arena”, koju će pak Saša Jakelić zapjevati uskoro na Splitskom festivalu. To su mi aktualne zanimacije, kao i priprema albuma prvijenca. Za nj imam već gotove sve pjesme, pa i još najmanje toliko “na lageru”. Neke su, naravno, već objavljene i otpjevane na festivalima, ili se nalaze na nosačima zvuka, poput nekoliko pjesama u etnomaniri na majčinu albumu “Virno srce” iz 2009. godine.

Već ste toliko toga napravili, a tek sad dajete prvi intervju?!

- Vidite, iako držim da sam dosta različita od svoje majke, zajedničko nam je to što se ni ona ni ja ne volimo gurati. Imala sam nekoliko ponuda za razgovore za novine, ali sam smatrala da nemam što reći. S obzirom na to da sad izbacujem pjesme na dva velika događaja kao što su “Split” i “Šansona”, mislim da je vrijeme da prihvatim najbolju ponudu, a to je svakako “Slobodna” (smijeh). A onda, probila sam led i odradila prvi solo-nastup, ne u ulozi back-vokala. To je već nešto za prvi intervju.

Je li vam majčina popularnost vjetar u leđima ili kamen oko vrata? Krv nije voda, očigledno, čak vam i boja glasa nalikuje...

- Ma ni jedno ni drugo. Mrzim, ali uistinu mrzim kopije, a i smatram da sam poprilično drukčija u glazbenom izrazu od Meri. Ipak, ova zajednička fotografija dokazuje da ne bježim od srodstva, štoviše, ponosim se svojom mamom.

Vas dvije živite same. Kako je bilo odrastati uz Meri Cetinić? Raspjevano, prepostavljam...

Rijetko viđala oca

- Ha-ha, dobro pretpstavljate! No, nismo uvijek bile same; živjele smo u stanu u Getaldićevoj ulici u Splitu s majčinim roditeljima, koji su se poslije povukli na Korčulu. Onda smo pet-šest godina mama i ja živjele u Zagrebu, a sad smo ponovno kupile stan u Splitu, i već godinama živimo u 60-ak metara četvornih u Papandopulovoj ulici, u istom kvartu kao nekada. Moje je djetinjstvo bilo lijepo, iako sam rijetko viđala oca. Nisam se zbog toga među vršnjacima osjećala manje vrijedna, ono što je obilježilo moj život i odrastanje bila je muzika. Mama je uvijek, do kasno u noć, za klavirom u tinelu pjevala i skladala, a ja sam joj se vrtjela oko nogu. Skoro pa je tako i danas, ha-ha!
buric2
Ivana je nedavno prvi put javno zapjevala na humanitarnoj večeri u hotelu ‘Park’
Prepostavljam da je vaša prva igračka bila kakav plastični pianino...

- Je! Imala sam ja barbika i svega, ali voljela sam jedan ljupki, plastični “casio”, koji je proizvodio zvuk sličan muzici iz prekrasne pjesme Helene Papić i Marijana Bana “Škatula za sne”. Puno sam voljela tu igračku... U stanu i danas imamo čak tri klavira: akustični, električnu yamahu i sintisajzer. Naravno, na njima sviramo i pjevamo, ali nastojimo ne maltretirati susjede. Malo više svirke je kad pripremamo pjesmu, album ili koncert, ali nitko se zasad ne buni.

Ima li Ivana Burić dečka koji razumije njenu umjetničku prirodu?

- Trenutno sam solo, o ljubavi ne razmišljam. Moje pjesme, inače, nemaju autobiografski pečat, nisam taj tip autorice. Ne zbog želje za diskrecijom, nego naprosto ne kreiram na taj način. Trenutak kad pogodiš stih, pravu harmoniju, to je taj trenutak. Ljubav jest najveća inspiracija, ali ona, znate, ima puno lica. Sve oko nas može nadahnuti na muziku.
Posljednja izmjena Utorak, 29 Svibanj 2012 10:04

Ostavite komentar

Polja označena s zvjezdicom (*) su obvezna.

SF060 pokrovitelji web